O Cezare, Gali su nam opet uništili dve legije kod Galicije, svi legionari su demoralisani, niko ne sme na njih… a i dalje se rugaju tvom lovorom vencu.
Iako ova rečenica izgleda kao da je izvučena iz nekog stripa o Asteriksu i Obeliksu (da, da omiljen mi je Obeliks naravno) veoma lako vam se ova situacija može desiti i vama u najnovijoj igri iz Total War serijala Rome 2.
Prvo malo istorije za vas bubuljičave klince koji niste ni bili u planu kada sam ja vodio Tokugava klan po Hokaidu (ili tako nešto, davno beše…). Ovaj serijal je svoj život započeo pre ravno 13 godina kada je izašla prva igra Shogun: Total War. Nakon toga Creative Assembly je menjao epohe, dodavao nove opcije ali igra je u svojoj biti ostala ista. Potezna strategija koja se odigrava na velikoj mapi sa RTS delovima kada se vaša vojska sukobi sa protivničkom. Naravno bilo je bug-ova i problema ali to je za očekivati s obzirom na kompleksnost same igre koja je obračunavala neverovatan niz faktora.
Total War: Rome 2 vas po drugi put (ah tome služi ono dva u naslovu) stavlja u čizme vojskovođe, patricija ili varvara koji želi da pokori antički svet. A verujte nam na reč to neće biti lako. U igri postoji osam igrivih frakcija i oko 20-tak koje nemožete kontrolisati (i zbog kojih ćete ponekad prolivati krvave suze). Po običaju svaka frakcija ima neki svoj početni bonus koji treba da joj olakša osvajanje pa recimo Rimljani imaju odličnu vojsku koja je pre svega veoma disciplinovana (što znači da će mnogo teže paničiti i bežati sa bojišta) dok sa druge strane Kartagenjani (Carthago delenda est) imaju odličnu mornaricu, što donosi velike bonuse ne samo u pomorskim bitkama već i u trgovini.
Jednom kada odaberete frakciju vreme je da krenete u veliku kampanju koja traje 300 godina (mada možete da nastavite da igrate i nakon tog vremena). Prva osvajanja su mačiji kašalj ali kako budete širili teritorije tako ćete sve više biti u problemu. Razloga za to ima nekoliko. Prvi je ograničeni broj vojskovođa pa samim tim i armija (bilo kopnenih bilo pomorskih) na raspolaganju. To znači da ćete stalno trčati sa kraja na kraj carstva u pokušaju da ugušite pobune ili se odbranite od napada varvara. Drugi je korisnički interfejs koji nije baš najbolje urađen pa ćete često morati da klikćete kroz njega više nego što bi trebalo. Sa druge strane dok se armije kreću nećete imati puno posla osim da kliknete dalje tako da će se periodi dosade smenjivati sa periodima frenetične akcije.
Da bi ste mogli da podržite vaše armije i snabdevate ih odgovarajućim jedinicama morate imati balansiranu ekonomiju. Ovde je Creative Assembly povukao nekoliko dobrih poteza i prilično pojednostavio rukovođenje gradovima unutar jedne provincije. Sada ne morate podešavati svaki grad posebno već možete određivati neke parametre na nivou cele pokrajine. Sa druge strane morate biti oprezni šta ćete gde sagraditi jer sada gradovi imaju ograničen broj slotova za zgrade.
Kada se vaša i neprijateljska armija susretnu na velikoj mapi igra vam daje izbor da li želite da rešite sukob automatski ili da VI lično povedete vaše junake u boj. AI nije preterano pametna pa vam ne preporučujemo automatsko rešavanje sukoba osim ukoliko niste dramatično nadmoćni.
RTS deo Total War: Rome 2 je po običaju fantastičan. Jedinice su vrlo detaljno renderovane a svaka bitka je pravi praznik za oči. Nažalost AI kompjutera ostaje i dalje rak rana ove odlične igre. Ispravljene su neki od ranijih propusta (bilo je lako navući AI da napusti defanzivnu poziciju i pojuri maleni odred vaših vojnika i tako se recimo izloži bočnom udaru od strane cele vaše armije) ali AI i dalje ne ume da pravilno proceni situaciju. Često ostaje ušančena dok je vi posipate strelama ili ne promeni formaciju na vreme. Podizanje nivoa težine pomaže ali tada smo imali osećaj da AI nije pametnija nego da su protivnički vojnici otporniji od naših.
Najteže bitke su naravno opsade gradova i borbe na rekama gde ima samo jedan most ili gaz preko iste. Tu stvarno morate maestralno voditi vaše jedinice jer im se često desi da izgube koordinaciju na uskim prostorima kao što su gradske ulice. Kako vaše armije pobeđuju tako će skupiti više iskustva i napredovati u nekim veštinama. Creative Assembly je verovatno namerno ograničio taj napredak da ne biste previše brzo napredovali u samoj igri ali i dalje će vam biti smešno kada vas savetnik pita nakon serije od 10 ili 15 pobeda dali želite da unapredite neku klasu za recimo 3-4 % . Pored toga vojska može da poseduje određeni stav koji joj donosi razne bonuse. Tako recimo „Forced march“ joj omogućava brže kretanje preko strateške mape ali je više umara i utiče na moral za vreme bitke.
Sa porastom nivoa težine rastu i problemi a oni većinom dolaze od vaših građana (ne možeš ih umiriti a ni pobiti šteta:). Takođe protivnici će ponekad prilično ne rezonski napadati bez imalo izgleda na uspeh. Diplomatija je oduvek bila čudna u Total War igrama pa ni Rome 2 nije izuzetak. Sa restrikcijama koja vam igra nameće diplomatija je još bitnija ali takođe izvor velikih frustracija. Neke frakcije će vam se prikloniti bez ikakvog problema dok će neke tvrdoglavo odupirati van svih razumnih granica. Pacifkacija pokorenog stanovništva će vam biti primarna razbibriga a najbolje je to uraditi kroz kulturnu i religijsku indoktrinaciju.
Kada se pojavila prva igra u ovom serijalu grafika je bila ocenjena kao vrhunska, neverovatna, epska, neviđena itd.. Nažalost grafički engine upotrebljen u Rome 2 pokazuje svoje godine pa teksture deluju prilično isprano i bezbojno što umanjuje celokupan utisak o samoj igri. Zvučna podloga je po običaju odlična i na nju nemamo velike zamerke.
Za kraj umesto zaključka bug-ovi. Čim je izašao Rome 2 istog dana je izdati i patch koji je ispravio dosta grafičkih problema i doneo neka poboljšanja vezan za AI. Nažalost i dalje je prisutan veliki broj problema čega je svestan i Creative Assembly što se vidi iz njihove izjave da će nastaviti da peglaju igru redovnim update-ovima narednih godinu dana.
Total War: Rome 2 je kvalitetna igra i pored svih svojih problema a s obzirom da u ovom žanru nema puno konkurencije vredi je instalirati, pogotovo sada nakon nekoliko update-ova.
Autor: Aleksandar (Kojot) Ašković
PLAY! Zine br. 65 – Oktobar 2013